Carl Schmitt i politika kao sudbina

#Schmitt, Carl

Carl Schmitt (1888. – 1982.), kao i mnogi drugi njemački pravnici u tom razdoblju, predstavlja važan primjer škole mišljenja u njemačkome i europskome javnom pravu koja se odmaknula od tradicionalnoga njemačkoga pravnog pozitivizma, pokušavajući proširiti pravnu znanost, uvodeći u nju i političke i sociološke odrednice. Schmittova prethodna uključenost u protuliberalne pokrete, kao i njegova kasnija povezanost s nacionalsocijalizmom, još uvijek su predmet kontroverzija, a kako pokazuje pojava Nove desnice, te kontroverzije neće biti ubrzo zaključene.

Prema Schmittu, moderno društvo nalazi se u procesu „depolitizacije” i „neutralizacije”. Tradicionalna „visoka politika” zamijenjena je politikom na nižim razinama i uvjerenjem da uloga državnih vlasti ubrzano postaje zastarjelom u suvremenome planetarnom društvu. Za Schmitta depolitizacija nije samo slučajna posljedica modernog doba, niti neizbježna posljedica suvremene nadnacionalne gospodarske povezanosti. Naprotiv, depolitizacija je izvorni i dobro osmišljeni cilj kako liberalnog, tako i socijalističkoga društvenog poretka. Schmitt postavlja pitanje može li čovječanstvo uopće pobjeći iz stiska politike? Politika je temeljna značajka ljudskog života i unatoč svim pokušajima depolitizacije svijeta politika će uvijek biti, iako u nekim drugim oblicima, sudbina svih budućih naraštaja. Neizbježna narav politike jasno se pokazuje u suprotstavljenosti od koje se čovjek ne može udaljiti, čak i kada to pokuša. Sve sastavnice ljudskog života, u svim razdobljima i unatoč svim naporima prema suprotnom, bile su predmet politike. Tijekom 16. stoljeća politika se manifestirala u teologiji, tijekom 17. stoljeća u metafizici, tijekom 18. stoljeća u etici, tijekom 19. stoljeća u gospodarstvu, a tijekom 20. stoljeća u tehnologiji. Bez obzira na sve napore da se politika „podvede” pod teologiju, a kasnije pod tehnologiju, neizbježno se dogodilo da se svako od ovih područja na kraju pretvorilo u područje politike. Iako su zamišljena kao neutralna područja, ni gospodarstvo ni moderna „neutralna država” (stato neutrale) nisu uspjeli u potpunosti izgurati politiku iz društva. Ponovno bi se dogodilo da na svako područje i aspekt života utječe politika:

„No, urođeno je dijalektici takvog razvitka da se upravo zbog premještanja onoga što je bilo središnje uvijek pojavljuje novo područje borbe (Kampfgebiet). U tom novom području, koje se na početku smatra neutralnim, ubrzo izniknu, s novom snagom, suprotnosti između ljudi i probitaka. To postaje sve intenzivnije jer se svi zainteresirani trude zauzeti dio toga novog prostora. I tako europske nacije beskonačno lutaju iz jednog područja borbe u novo neutralno područje, a to novo neutralno područje ubrzo postaje novim područjem borbe, što stvara potrebu za pronalaženjem novoga neutralnog područja. Čak ni prirodne znanosti nisu mogle riješiti ovaj problem i donijeti mir. Iz vjerskih ratova nastali su djelomice uljuđeni ratovi koje su nacije vodile tijekom 19. stoljeća, a ti su ratovi već bili djelomice uvjetovani gospodarskim razlozima, da bi na kraju došlo do ratova koji su u potpunosti bili uvjetovani gospodarskim razlozima.”¹

Politički procesi u suvremenim parlamentarnim demokracijama na tako su niskoj razini jer je njihov unutarnji razvitak sveo svaki oblik političkoga govora na plitku formalnost. Više se ne vode rasprave o različitim mišljenjima. Umjesto toga, društvene, financijske i gospodarske interesne skupine vrše pritisak kako bi za sebe ostvarile dobit, a zbog ostvarenja dobiti one rade kompromise i stvaraju koalicije. Prema Schmittu, moderni liberalni političar nalikuje „menadžeru” ili „zabavljaču” čiji cilj nije uvjeriti svoga protivnika u valjanost svoga političkog programa, nego mu je glavni cilj osvojiti političku većinu. Demokracija, liberalizam, sloboda i jednakost samo su paravan, klišeiji koji su oblikovani kako bi perpetuirali moralni i politički bankrot parlamentarnih sustava. Prema Schmittovu mišljenju, liberalne demokracije dobro su osposobljene za izobličavanje političke semantike jer na jednostavan način mogu preimenovati svoje imperijalne ambicije i teritorijalna osvajanja smirujućim pojmovima kao što su „ugovori”, „kolonije”, „protektorati” i „mandati”. Na taj način na scenu stupaju različiti oblici političke ovisnosti kojima moderni demokratski sustavi vladaju nad heterogenim stanovništvom, pri čemu te ljude ne žele načiniti građanima svijeta. Za Schmitta ovo predstavlja istaknuti paradoks moderne demokracije, to više što se moderne demokracije ustrajno kite svojim „univerzalnim” i „egalitarnim” značajkama. Tako Schmitt piše:

„Čak i demokratska država, npr. Sjedinjene Američke Države, daleko je od toga da strancima dopusti sudjelovanje u vlastitim strukturama vlasti, ili da im omogući udio u vlastitom bogatstvu. Do sada nije postojala niti jedna demokracija koja bi zanemarila činjenicu da je netko stranac i koja bi se prema svim ljudima odnosila ravnopravno.”²

Carl Schmitt smatra da države neće biti ravnopravne tako dugo dok čine razliku između svojih vlastitih građana i građana drugih zemalja, i tako dugo dok sudionik političke igre izdvaja između prijatelja i neprijatelja.³ Nakon sloma radikalnih ideologija, pri čemu se misli na fašizam i boljševizam, slijedio je proces „deideologizacije” suvremenih društava, ali to ne može zaustaviti krizu parlamentarnih demokracija jer je ta kriza postojala i prije pojave fašizma i boljševizma pa će se vjerojatno nastaviti i nakon što su spomenute ideologije nestale. Prema Schmittu, ova je kriza posljedica modernih masovnih društava i, „u konačnoj raščlambi, posljedica suprotnosti moralizatorskog patosa liberalnog individualizma, kao i politički određenih ideala demokratskog poimanja države”.⁴

#Hobbes, Thomas

Suvremenoj liberalnoj i marksističkoj negaciji politike Schmitt suprotstavlja afirmaciju politike i trajnu važnost političke borbe. Pozivajući se na Hobbesa, Schmitt smatra da se poimanje politike sastoji u razlikovanju između neprijatelja i prijatelja (hostis vs amicus). No, dok Hobbes prebacuje prirodno stanje u područje pojedinaca i država, Schmitt uvećava isti koncept dajući mu globalno značenje. U Schmittovu „prirodnom stanju” subjekti su pojedinci, države, carstva, nacije, klase i rase. Proces depolitizacije koji su proveli i marksisti i liberali s ciljem da stvore svijet u kojem neće biti sukoba zapravo je opasna iluzija koja se nalazi u suprotnosti s čovjekovim povijesnim razvitkom. Ljudska povijest u potpunosti je i prije svega povijest stalne borbe između neprijatelja i prijatelja – ocean ratova, s ponekim razdobljem mira:

„Sve vjerske, moralne, gospodarske, etničke ili druge suprotnosti prelaze u političke suprotnosti u trenutku kada dobiju dovoljno kohezije da djelotvorno okupe ljude podijeljene na prijatelje i neprijatelje. Politika se ne nalazi u samoj borbi – borba uostalom ima svoje tehnološke, psihološke i vojne zakonitosti – nego, kako je spomenuto, u odnosima koji su određeni takvim mogućnostima, odnosno jasnom percepcijom vlastite situacije i zadatkom koji se sastoji od toga da se pravilno razlikuje prijatelj i neprijatelj.”⁵

Uzimajući ovo u obzir, Schmitt postavlja pitanje kako ostvariti trajni mir. Ako se on i može ostvariti, bi li takvo miroljubivo i apolitično društvo zaista vodilo do ljudskog boljitka?

Na ovo pitanje Schmitt daje odgovor da je politika glavna značajka svakoga ljudskog bića. Ako jednog dana dođe do jednoglasne odluke da se prijatelji i neprijatelji okupe u apolitičnoj zajednici i, ako razlike između prijatelja i neprijatelja zauvijek nestanu, što bi se dogodilo onima koji bi se odbili priključiti takvom depolitiziranom društvu? Bi li im bilo dopušteno da postoje, da se ne slažu ili da osuđuju to novo globalno društvo? Schmitt smatra da se to ne bi dogodilo. Bila bi donesena odluka da se protiv takvih neposlušnih pojedinaca, odnosno „ratnih huškača” koji se ne žele pridružiti tom novom depolitiziranom društvu, povede totalni rat. No, to bi bio totalni veliki rat koji bi se, očito, vodio u ime vječnih načela pravde i mira. Taj rat protiv rata očito će se voditi kao posljednji rat koji čovječanstvo treba voditi. Taj „nužni” rat bio bi posebice intenzivan i nehuman jer se na neprijatelja više ne bi gledalo kao na ljudsko biće koje ima osjećaj pravde, nego kao na „neljudsko čudovište” kojega treba ne samo poraziti, nego ga i u potpunosti uništiti. „Protivnika se”, piše Schmitt, „više ne zove neprijateljem, pa ga se, prema tome, stavlja izvan ljudskog roda, kao neprijatelja mira (Friedensbrecher, Friedenstörer) – odmetnika. Tako će se uobličiti pacifistički vokabular koji načelno ne želi rat, ali istovremeno koristi smaknuća, kazne, kaznene ekspedicije, pacifikaciju, mjere za očuvanje ugovora, međunarodnu policiju i mjere za očuvanje mira.”⁶ Ova Schmittova tvrdnja zapravo govori o liberalnim i marksističkim teoretičarima, tim „križarskim ratnicima za mir” koji će svoje konačne ratove voditi u ime (američkog) „manifesta sudbine” ili u ime marksističkog Manifesta. No, pokušaji da se izbriše politika takvim konačnim ratovima ne može doživjeti uspjeh jer je konačna posljedica uvijek proširenje sukoba, što vodi u još veće opće nasilje.

Stoga Schmitt prihvaća politiku kao sudbinsku odrednicu jer politika na najbolji način može onima koji moraju donositi odluke dati mogućnost za manevar i pomoći im da se udalje od totalnih ratova. Politika je za Schmitta nužnost koja omogućuje ograničeno nasilje, nasuprot depolitiziranom, ali zapravo univerzalnom nasilju. Ako se čovjek, koji je po definiciji političko biće, odrekne politike, odreći će se i vlastite ljudskosti. Onima koji bi ratovali kako bi spriječili ratove, Schmitt poručuje: „Proklinjati rat kao zločin protiv čovječnosti, a zatim tražiti od ljudi da sudjeluju u ratu i da u tom ratu ubijaju i budu ubijeni zato jer će taj rat okončati buduće ratove, predstavlja oličenje prijevare.”⁷

Ako bismo čak i pretpostavili da bi se svi ljudi mogli složiti kako treba riješiti međusobne sukobe i odlučiti živjeti u savršenome depolitiziranom društvu, postavlja se pitanje zašto bi ljudi uopće trebali biti slobodni? Tako društvo ubrzo bi se pretvorilo u svijet lišen života, potonuo u gospodarska pitanja, moraliziranje i zabavu. Čovjekov život sveo bi se na puko biološko egzistiranje lišeno bilo kakve ozbiljnosti. A kada je ugrožena ozbiljnost, ugrožena je i politička i ljudska egzistencija.

#Schmitt, Carl

Schmitt smatra da je danas toliko hvaljena neutralnost u gospodarstvu, trgovini i tehnologiji zapravo zavaravajuća i štetna. Gospodarstvo, tehnologija i trgovina uvijek su bili sredstvo i oružje politike, unatoč naporima liberalne države da se suprotstavi politici ovim prividno nepolitičkim djelatnostima. Schmitt optužuje liberalno društvo za krajnju nehumanost. Ono nije u stanju shvatiti povijest, a samim time ne shvaća svrhu čovjekova postojanja. Lakovjerna nacija, koja se želi zavesti politikom mira i koja se želi odvojiti od povijesti, na rubu je da počini političko samoubojstvo. Takvu naciju će neka druga nacija, ona politiziranija, ubrzo proždrijeti poput grabežljivog predatora. Ili, kako navodi Schmitt: „Činjenica da narodi više nemaju volje ili snage da se ustoliče u političkoj sferi, ne znači da je politika nestala. Nestaju isključivo slabi narodi.”⁸

Pretpostavka da će postindustrijska društva, sa svojim razvijenim mrežama visoke tehnologije, biti u boljem položaju da jamče mir, vodi na pogrešan put. Na takvu pretpostavku Schmitt odgovara: „Tehnološke inovacije su sredstvo stravične masovne dominacije – uz radio dolazi i monopol u eteru, uz film dolazi i filmska cenzura. Odlučiti o slobodi ili ropstvu ne ovisi o tehnologiji kao takvoj. Tehnologija može biti revolucionarna, ali može biti i reakcionarna, ona može služiti slobodi, ali i represiji, centralizaciji, ali i decentralizaciji.”⁹

Schmitt je bio među prvima koji su analizirali koncept metapolitike koju on elegantno, ali i s određenom razinom izrugivanja, naziva „političkim romantizmom”. Prema Schmittovu mišljenju, bez obzira na to koliko netko cijeni politički romantizam ili mu se protivi, on predstavlja prijeko potrebno sredstvo za stvaranje zakonskog okvira svake politike. U tom smislu neki monarh može postati romantična figura koju se obožava kao božanstvo, a isto tako i anarhistički prevratnik ili bagdadski kalif mogu postati objekti općeg štovanja. U političkom romantizmu ideje i vrijednosti, koje u nekim promijenjenim okolnostima mogu biti označene i kao poroci i zločini, dobivaju nužnu legitimnost i političku vjerodostojnost. No, u svakoj epohi politički romantizam očituje se na drugi način. Tako se danas dosta govori o ljevičarskim osjećajima, bratstvu jednakih i svjetskom miru. Širi se ljevičarska i liberalna ikonografija i simbolika, slave se i obožavaju vrijednosti prevladavajućeg duha vremena. Ovako Schmitt opisuje političke romantičare:

„Umjesto načela i filozofskih sustava, politički romantičari priklanjaju se subjektivnosti koja ih vodi u određenu vrstu lirskog prepisivanja iskustava, što može biti kombinirano s određenom organskom pasivnošću ili, u slučajevima kada ne postoji umjetnička darovitost, prethodno spomenutim čudnovatim polulirskim i poluintelektualnim djelovanjem koje prati političke događaje, a sastoji se od naglašenog označavanja, širenja slogana i mišljenja, naglašavanja i protuargumenata, aluzija i deduktivnih usporedbi. Sve to često prate uzbuđeni i burni ispadi, premda u svemu tome nikada nema donošenja vlastitih odluka, nema vlastite odgovornosti, niti spremnosti da se suoči s opasnostima.”¹⁰

Politički romantizam, nastavlja Schmitt, nalikuje „lirskom gunđanju u kojem misli podrhtavaju zbog odluka i odgovornosti drugih”. No, kada nastupi odlučan trenutak i kada treba preuzeti stvarnu političku vlast, „politički romantizam postaje suvišnim”.¹¹

Schmitt također primjećuje da svaki politički romantičar često pokazuje znakove anarhističkog individualizma i „svjesnosti sebe samog” (Selbsgefühl), što je često praćeno pretjeranom težnjom prema društvenom mesijanstvu i lažnoj filantropiji. Schmitt piše da politički romantičar „lako pada pod utjecaj altruističkih strasti, suosjećanja i simpatije, kao i snobovske samouvjerenosti”.¹² No, u stvarnom političkom životu politički romantičar nije se u stanju izdignuti iz svoje emocionalne subjektivnosti koju će ponovno pokrenuti, iako na drukčiji način, u skladu s nekim novim političkim romantizmom koji će ući u modu.

Prihvaćajući Schmittove ideje, Nova desnica smatra da su politički romantičari današnjice, odnosno liberali, socijalisti i druge pseudopolitičke skupine, „došli” do socijalizma, liberalizma ili egalitarizma više uz pomoć osjećaja nego uz pomoć spoznaje, više uz pomoć vanjskih simbola nego unutarnjim iskustvom. No, unatoč bezazlenim političkim značajkama, koje se očituju u eklatantnoj političkoj neaktivnosti, politički romantičari neizostavna su društvena kategorija u svakom političkom sustavu i ideologiji zato jer oni na najbolji i najgorljiviji način oblikuju političku mitologiju i političku ikonografiju. I, kako primjećuje Schmitt, kada se krene u stvarnu politiku, onda odluke donose političari pa time „politički romantičar kao takav postaje sredstvo za djelatnosti koje više nisu romantične”.¹³

#Aron, Raymond

#Morgenthau, Hans

Često je Schmitt tvrdio da su povijest 20. stoljeća pisali pobjednici, a ne žrtve. Nakon Drugoga svjetskog rata on je zbog prethodne kratkotrajne povezanosti s nacistima izgubio položaj u akademskoj zajednici, njegove knjige su zabranjene, a kraće vrijeme bio je i u zatvoru. Zbog svega toga više nikada nije uspio vratiti svoju predratnu popularnost, iako su se mnogobrojni njemački pravnici nakon rata nastavili služiti onime što je on napisao o pravnoj znanosti. Čak su se i znanstvenici poput Hansa Morgenthaua i Raymonda Arona, kao i drugi mislioci „realističke škole”, rijetko usuđivali pozvati na Schmittovo djelo, iako je njihov rad bio pod njegovim snažnim utjecajem. Tijekom toga kasnijeg razdoblja svoga života, iz samonametnute izolacije koju je provodio u Plettenburgu, Schmitt je sa strepnjom promatrao liberalne i komunističke napore da se politika pretvori u moral. Činilo se da suđenje visokim dužnosnicima Njemačkog Reicha u Nürnbergu samo potvrđuje njegovu bojazan da će „visoka politika” nadalje biti vođena pod znakom moralizma i da će u vremenima velikih ratova povijest, običaji i jezik žrtve neizbježno postati predmet političke kriminalizacije:

„Neprijateljstvo će postati toliko potpuno da će i najstarija neprekršiva razlika između neprijatelja i zločinca nestati u paroksizmu vlastite pravednosti. Sumnjati u vlastitu pravednost smatrat će se izdajom, pokazati zanimanje za argumente protivnika smatrat će se sumnjivim, a pokušaj da se pokrene rasprava smatrat će se spremnošću da se postigne dogovor s neprijateljem.”¹⁴

#Freund, Julien

Schmitt je našao gorljivog pristašu i dobrog prijatelja u francuskom znanstveniku Julienu Freundu, koji je vodeća figura „stare garde” Nove desnice i općenito priznat kao Schmittov nasljednik. Znakovito je da se Freund tijekom Drugoga svjetskog rata borio u francuskom Pokretu otpora, ali je upozoravao da se politika mora dekriminalizirati ako čovječanstvo želi izbjeći potpuno uništenje. Freund u jednom od svojih članaka o Schmittu navodi da je „držanje Carla Schmitta bilo časnije od ponašanja drugih intelektualaca (npr. Sartrea ili Merleau-Pontyja) koji su nam, kada više nije bilo opasnosti, držali moralizatorska predavanja u ime Pokreta otpora… Od tada potječe moje gnušanje prema neutemeljenome intelektualnome moraliziranju koje ne traži nikakvo izlaganje opasnosti”.¹⁵

Prije Drugoga svjetskog rata Schmitt je bio jedan od najuglednijih i najčitanijih politologa i pravnika u Europi. Nakon rata jedno je vrijeme pao u nemilost. No, sudeći prema naporima Nove desnice, a posebno Juliena Freunda, zanimanje za Schmitta moglo bi opet oživjeti. Činjenica da su neke od njegovih knjiga nedavno prevedene na engleski jezik mogla bi biti znak da nastupa novi pomak u političkom romantizmu.