Prolog drugom hrvatskom izdanju
Ovu knjigu počeo sam pisati prvi puta na engleskom jeziku – u Americi, i to gotovo prije četrdesetak godina. Također sam tih ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća objavio u hrvatskom emigrantskom literarnom, tromjesečniku Hrvatska Revija studiju pod naslovom „Nova desnica i neopoganizam”. Tada sam paralelno, u svom emigrantskom i studentskom životu, spremao svoj doktorat na University of California, i to upravo na temi takozvane Europske Nove desnice. Zašto takozvane? Upravo iz razloga jer naziv Nova desnica, ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nije izabrao njen glavni pokretač, francuski filozof Alain de Benoist, nego francuski mediji, i to više s ciljem da prikažu Novu desnicu i njenu kulturno-filozofsku baštinu, kao pokušaj intelektualne renovacije fašizma, a manje kao kritički osvrt na jednu stručnu i utjecajnu političku školu koje su europski mediji ignorirali – ili dalje ignoriraju.
Svaki rad na knjizi ujedno je i odraz političkih uvjerenja i predrasuda autora. Takav je možda i moj stav. Moj odabir ove teme, kao i moje analize političkih pojmova i brojnih autora koje navodim u knjizi odraz je, bez dvojbe, bilo moje znatiželje, bilo mojih predrasuda, a možda i mojih genetskih predispozicija. Ne postoji u znanosti potpuna „objektivnost” autora. Nakon četrdesetak godina, danas, 2022., drago mi je da su se moje kulturno-političke ocjene i procjene, upravo kao i ocjene i procjene kolege Alain de Benoista, pokazale prilično točnima. Analize autora koje obrađujem u knjizi, tj. rane, možemo ih nazvati „revolucionarne konzervativne desne autore” iz područja sociologije, politologije i filozofije iz ranog 20. stoljeća kao i njihove kritike marksističke skolastike i liberalne političke teologije, pokazuju se danas prilično vidovitim.
Knjiga je pisana u engleskom originalu, laganim jezikom, a i sam prijevod knjige na hrvatski jezik učinjen je vrlo kvalitetno. Smatram da je javnost u Hrvatskoj, a pogotovo studenti društvenih znanosti, dužna upoznati autore i ideje koje su desetljećima bile zatomljeni, karikirani ili nedostupni. Još se uvijek u Hrvatskoj, ali i u cijeli Europi i Americi, dobiva se dojam u medijima da desnica nema svojih mislioca i da su svi desničari priglupi ili skloni nasilju. U Hrvatskoj je to pogotovo slučaj i to iz prostog razloga jer se nakon biološke katastrofe 1945., ali i prije, tj. za vrijeme prve kraljevine Jugoslavije, nije stvarala moderna jaka desna kulturna hegemonija. Cijela idejno-kulturna stvaralaštva su se u proteklih stotinjak godina na desnoj sceni u Hrvatskoj pretežno svodila na katoličko učenje – ali često i na nacionalističke antisrpske govore i na učenje Crkve kao njenog glavnog, bilo prorežimskog bilo antirežimskog stožera.
No veseli me da su Hrvati danas, nakon što su iskusili komunizam i njegovog četrdeset petogodišnjeg terora, nakon silnih uvoznih liberalnih eksperimenta, počevši od raspada Jugoslavije 1991.g., sve više i više svjesni elegantne cenzure u liberalizmu, čija se srž, u ime neke fiktivne „slobode misli” i „multikulturalne tolerancije”, zasniva prvenstveno na elegantnom, ali i zastrašujućem jednoumlju.
Moderna Nova desnica u Europi i njeni rani filozofski prethodnici odigrali su veliku ulogu u posljednjih pedesetak godina u mijenjanju političke svijesti brojnih građana, ali i na rast velikog broja nacionalističkih i suverenističkih pokreta i stranaka u Americi i Europi. Vrlo rano su autori koje navodim u knjizi ukazivali da između komunističke represije u istočnoj Europi i liberalne represije na Zapadu nema u suštini velikih razlika. Kao što je davno pisao Alain de Benoist: „komunizam ubija tijelo – liberalizam ubija dušu”. No unatoč medijske i akademske represije, cenzure ili onog što se danas popularno zove fake news ili lažne vijesti, a čiji smo mi svakodnevni svjedoci, drago mi je da čak i donedavni trbuhozborci liberalnog jednoumlja uviđaju samoubilačku narav liberalizma. Nedavni događaji u Rusiji i Ukrajini samo ukazuju na samoraspadajuću narav liberalizma, ali i na kraj jednog povijesnog i intelektualnog ciklusa.
Kada bih ponovno išao pisati ovu knjigu, dodao bih svakako i poglavlje o ključnoj figuri u studiju moderne Europske Nove desnice: Friedrich Nietzsche. Bez Nietzschea nema niti Europske Nove desnice. Moja je greška što to nisam odmah učinio; prvo u svojoj doktorskoj disertacija 1988.g., a zatim u prvom izdanju knjige na engleskom jeziku. No postoje također i cijela silina i ostalih zatomljenih, zaboravljenih, ali ili zabranjenih autora, koje iz objektivnih razloga nisam uveo u svoju disertaciju, ali niti u naknadna izdanje knjige, a koji su itekako važni u razmatranju povijesne baštine današnje Europske Nove desnice. Mnogobrojni teoretičari rasa, herediteta, genetičari, etolozi, sociobiolozi, bez obzira na razne demonizirajući medijske pridjeve koji im se propisuju, i bez obzira na to što ih nema nigdje u američkom ili europskom visokoškolskom kurikulumu, itekako možemo svrstati u kategoriju Nove desnice. Važno je kritički analizirati njihove ideje kako bi se dobio bolji uvid u probleme današnjih multirasnih, tj. „multikulturnih” društava, pogotovo u svjetlu masovnih neeuropskih migracija i sve učestalijih međurasnih sukob u europskim i američkim gradovima. Također je važno njih čitati, naročito kada je riječ o hereditetu i kako hereditet utiče na naše političke izbore, naše fobije, naše opsesije, kao i na političke odluke i ponašanje naših političara. O tome sam pisao i pišem u naknadnim knjigama i esejima.
Ovaj hrvatski prijevod drugog izdanja ove knjige nosi kratak naslov, Europska Nova desnica, premda englesko izdanje ima nešto prošireniji i provokativniji naslov: Against Democracy and Equality; The European New Right (Protiv demokracije i jednakosti; Europska Nova desnica). Pojam „demokracija” danas, u kojoj naširoko pišem u knjizi, nema ništa zajedničkog sa starom demokracijom u antičkom polisu. U biti, uz brojne citate i analize, cilj ove knjige je ukazati da je današnja liberalna demokracija, koju mediji i moderni političari hvale do nebesa kao zadnji stadij povijesti, u biti predstavlja jezično pokriće za modernu globalnu demokraturu u kojoj glavnu riječ imaju financijsko-oligarhijski krugovi koji ruše svaki oblik tradicionalnog nacionalnog identiteta.
Ovdje se svako moram zahvaliti Kulturno-identitetskom društvu Nevera iz Rijeke, koje me je ponukalo da pokrenem drugo izdanje ove knjige. U našem digitalno-virtualnom dobu dečki iz Nevere su se pokazali pravim stručnjacima i učinili sjajan prijelom knjige u tvrdom papirnatom izdanju i u elektronskom izdanju.
U Zagrebu, srpnja 2022.